Fra Ante Vučković, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu održao je ove srijede u župi Posušje još jednu duhovnu katehezu. Duhovna obnova je počela u župi molitvom krunice, nastavljena je slavljenjem svete Mise, a završena predavanjem fra Ante Vučkovića.
Ove tri večeri, tri mjeseca Božića, posvećene su trima važnim stvarima kojima se Isus bavio. U prvoj duhovnoj obnovi govoreno je kako je Isus govorio, navještao i propovijedao. Tema druge obnove bila kako je Isus liječio. U trećoj duhovnoj obnovi fra Ante je najavio da će govoriti o tome kako je Isus oslobađao...
Što nam znače/govore tekstovi koji donose kako je Isus liječio?
„Isus nas nije samo poučavao tko je on. On nas je poučavao i tko smo mi, što to znači biti čovjek, što to znači biti iskonska slika čovjeka, što je to Bog uopće zamislio kada kažemo da smo mi njegova stvorenja, što je htio s nama...“, kazao je fra Ante. Kazao je da često čitajući izvješća o Isusovim čudesnim ozdravljenjima mi, doduše ne svojom greškom, na ta ozdravljenja gledamo samo kao na čuda, čudesne znakove kako je Bog svemoguć i čini stvari koje nitko drugi ne može činiti. „Zapravo bi možda bilo pametno da mislimo da u tome što on radi, leži ono iskonsko ljudsko. Tako da ozdravljenja koja Isus radi nisu samo znakovi po kojima mi mislimo da je on pravi Bog, nego je to otkrivanje tko smo mi ljudi, što nam je važno, što se događa kada nismo cjeloviti, što se događa kada nešto pukne – kako se iz toga izlazi. Njegova čudesa moramo čitati i na način da otkrijemo tko smo mi ljudi, kako možemo stvarati bolje odnose s drugim ljudima“, kazao je fra Ante.
Među različitim slikama i izvješćima kako je Isus čudesno liječio, fra Ante je ovo predavanje u srijedu zadržao na jednom izvješću iz Biblije. Riječ je o Lukinom evanđelju iz 13 glave;
„ Jedne je subote Isus naučavao u nekoj sinagogi. I eto žene koja je osamnaest godina imala duha bolesti. Bila je zgrbljena i nikako se nije mogla uspraviti ta žena. Kad je Isus opazi dozva je i reče joj: “Ženo, od svoje bolesti sad si oslobođena!” I položi na nju ruke, a ona se odmah uspravi i poče Boga slavit. Nadstojnik sinagoge, kad je Isus u subotu izliječio govoraše mnoštvu, zlovoljan: “Šest je dana u koje treba raditi! U te dakle dane dolazite i liječite se, a ne u subotnji dan!” “Licemjeri!” Odgovara Gospodin –“Ne driješi li svaki od vas u subotu svoga vola ili magarca od jasala svoga da ga vodu vodi. Nije li dakle i ovu kćer Abrahamovu, koju evo osamnaest godina Sotona sveza, nije li je trebalo u dan subotnji odriješiti od tih veza?” Na te njegove riječi postidješe se svi oni koji su mu se protivili, a sav se narod radovaše zbog svega čime se On proslavio“.
„Jedne je subote Isus naučavao u nekoj sinagogi“ – „Isusov običaj je bio da subotom ide u sinagoge kako su to svi Židovi imali običaj. Tamo je otvarao pisma, čitao i tumačio. Isus u sinagogi naučava jer je ljudima potrebna Riječ – jer nekad ne mogu razumjeti kako izaći iz muke. Danas nas nitko na fakultetima i školama neće podučiti kako živjeti, danas svatko za sebe odlučuje kako će živjeti. Isus nije tako mislio. On je znao da ljudima treba pomoć. Ljudi obično ne znaju osnovne stvari, ne vide osnovne stvari i to je nama svećenicima svakodnevno iskustvo. Zato je Isus podučavao, jer je imao oči za drugoga. On je u sinagogi vidio ženu koja je 18 godina u muci – prvi detalj Lukinog evanđelja je da je Isus nju opazio. On je nju izliječio, ona je slavila Boga i da je riječ samo o tom događaju, priča bi tu završila. No, ipak, nakon ozdravljenja počinje neka druga drama“, kazao je fra Ante.
„Nastojnik sinagoge je ozlovoljen“ – „U njegovu sinagogu dođe Isus i ozdravi tu ženu koju svi znaju. U jednom selu zgrbljena žena je poznata, za nju svi znaju i bar su je vidjeli. Svi znaju da je ona takva 18 godina i taj čin ozdravljenja je baš i zato bio čudesan. Kako je moguće da je u tom trenutku kada je žena ozdravila i počela slaviti Boga, nadstojnik sinagoge bio ozlovoljen? To je za nas uputa koja kaže da ima dobrih stvari, djela, čudesnih događaja kojima se neki ljudi ne znaju radovati, zbog kojih se u njima budi zlovolja. Ovaj nadstojnik sinagoge kaže i što ga čini takvim: takav je jer je Isus napravio to čudo u subotu: „Šest je dana u koje treba raditi! U te dakle dane dolazite i liječite se, a ne u subotnji dan!” On je nadstojnik sinagoge, nadstojnik štiti subotu, a Isus je prekršio subotu. No, on ne kaže Isusu da je prekršio subotu. On prigovara, ali ne Isusu, ne ženi koja je ozdravila, nego govori mnoštvu. Zašto govori mnoštvu koje baš ništa nije skrivilo? Zašto isključuje dva glavna aktera događaja: Isusa i ozdravljenu ženu? Isus mu odgovara; „Ne driješi li svaki od vas u subotu svoga vola ili magarca od jasala svoga da ga vodu vodi“. To je slika – i teška slika. Vama su volovi i magarci važniji od te žene. Dalje Isus nastavlja: „Nije li dakle i ovu kćer Abrahamovu, koju evo osamnaest godina Sotona sveza, nije li je trebalo u dan subotnji odriješiti od tih veza?” Pogledajte i primjetite različit mentalitet: nadstojnik pred sobom ima samo subotu koju je Isus prekršio, ali mu ne smije ništa reći. Isus pak vidi ženu, vidi nastojnika i one koji su iza njega i mnoštvo, ali i ono što drugi ne vide. On vidi Boga koji je dao zakon subotnji, te kako ga treba poštivati i tumačiti, vidi Abrahama i njegov narod i vidi neprijatelja svih njih, a to je Sotona. U toj priči i ovoj cijeloj drami je pitanje i stida“, pojašnjava fra Ante.
„Na te njegove riječi postidješe se svi oni koji su mu se protivili.“ – Ja volim ovaj tekst čitati jer ovaj cijeli tekst govori o stidu. Stid je jedna vrlo duboka emocija u čovjeku, kazao je fra Ante.
Stid ili sram
„Stid nam je sad tu važna stvar da razumjemo. Zašto se nadstojnik stidi? Jasno je: ta žena dolazi 18 godina u sinagogu i on je ne može izliječiti, a Isus dođe i to začas napravi. Njega je stid pred narodom. Drugo zbog čega se stidi je da on tumači pred mnoštvom, pred Isusom kako treba razumjeti subotu i on otkriva da tumačeći subotu on zapravo prikriva svoju nemoć. On tumači subotu da prikrije svoju nemoć da on i njegovi nisu u stanju ozdraviti ženu, pa onda zlorabi zakon o suboti ne bili sakrio svoju nemoć. Dva su dakle razloga zašto se stidi: zato što nije u stanju svojim tumačenjem Božje riječi ozdraviti tu ženu i zato što Božju riječ uzima kao manipulacijsku riječ.
Treće zbog čega se postidio zato jer je narušen njegov autoritet. Zato ćemo primjetiti da njegov način govora o subotu teži prekršaj subote nego što je onaj koji je pripisao Isusu. On manipulira subotom i djeli lekcije o suboti. Za Isusa je pak subota najbolji dan kad se može pokazati Božja slava, jer subota i je za to da se proslavi Boga.
Još jedan razlog njegovoga stida je i taj što on ne vidi ženu i njezinu patnju, a vidi zakon o suboti. Zato Isus viče grube riječi: „Licemjeri!“. Ti tumačiš taj zakon i ne vidiš da je zakon dan da ljudi izađu iz svoje muke, a ti od toga zakon praviš još dodatnu muku i teret. Isusa je razljutilo jer se izokrenula temeljna nakana zakona kojega je Bog dao i čija nakana kulminira u tom zakonu. Isus je tu jasan bio: nadstojniku pokazuje da mu je očito važniji njegov narušen autoritet nego ženino zdravlje. Ti, da spasiš svoj autoritet zlorabiš zakon i vičeš na ljude koji nisu ništa prekršili, želiš spasiti svoj narušeni autoritet, a pri tom zaboravljaš što je najvažnije“, tumači fra Ante.
O stidu fra Ante je govorio i sljedeće: „Kada netko upane u emociju stida, to je trenutak kada se događa preokret. Tko nikada nije bio posramljen zato što je otkrio svoje neznanje, ne zna što znači stid. Studenti koji se osramote jer nisu znali nešto što se podrazumjevalo, otić će na google i otkriti što su trebali znati. Oni se posrame i odmah nauče čim su pročitali, jer je taj sram bio dobra nutarnja predpostavka za promjenu. No, stid se može preobraziti u različite osjećaje. Stid je osjećaj da sam u jednom trenutku sebe otkrio da manje znam nego mislim, da sam lošiji nego mislim, da me drugi vide u svjetlu u kojem sam mislio da se neću pokazati. Otkrijem sebe u nekom stidnom trenutku i volio bih propasti u zemlju da me nitko ne vidi. Mi taj osjećaj nelagode možemo pretvoriti u drugi osjećaj: npr. bijes. Upravo nadstojnik sinagoge svoj stid pretvara u bijes. Stid je težak osjećaj, ne želimo ga nositi. Stid se može pretvoriti u bijes, srdžbu, pobunu i to zato što se mi bojimo toga emotivnog stanja. Lakše nam je biti bijesan nego se postidjeti pred nekim. Stid se može preobrziti u plašljivost, sramežljivost, u to da želim nestati, da me nema. Nekako ova zgrbljena žena slikovito pokazuje slikovito što znači biti ispunjen stidom, hodati svijetom, ali da druge ne gledam u oči, kao da želim da me se ne vidi, povlačim se u sebe, kao da se podlažem jačem...
Stid se često povezuje s osjećajem krivnje. Krivnja je teško stanje. Kad netko na sebi nosi krivnju, on se ponaša slično kao ova zgrbljena žena: kao da je tijelo pritisnuto nevidiljivim teretom, oči nemogu gledati u drugoga. Taj osjećaj dubokog stida je trenutak kada je moguća promjena. Stid je trenutak spoznaje samoga sebe, ali to je isto tako i trenutak koji mi osjećamo na sebi tjelesno. Sve su emocije tjelesne, ali stid je emocija koja se vrlo jako pokazuje. Ta emocija provocira teške reakcije. Jedan od najčešćih razloga za samoubojstvo je upravo stid. O stidu znamo i sami pogotovo u stuacijama kada se idemo ispovijedati pa tražimo svećenika koji nas ne poznaje jer nam je njemu lakše nešto ispovijediti. Osjećamo da je teško stajati pred drugim u istini. Moram se sramiti onoga što je istina, pa onda tražimo način za bijeg. Drugi način je suočiti se, uzeti pod ruku svoj stid i pod svoju kontrolu i shvatiti trenutak stida kao trenutak da se riješimo toga što nas opterećuje. I nadstojnik je imao priliku slaviti Boga kao drugi, otkriti da Isus ne uništava njegov autoritet, nego da on priznajući Isusa raste u autoritetu, imao je priliku od svoje sinagoge napraviti zajednicu gdje svi slave Boga. Ali ništa to nije napravio, promašio je, otišao je u drugom pravcu, otišao je u bijes, u prigovore i ostao posramljen“, pojasnio je fra Ante.
Čemu služi ozdravljenje?
Isus ne ozdravlja da bi napravio i učinio čudesni znak. Ovo što je napravio to je bilo zbog sinagoge, zbog onih koji su bili nadstojnik i njegovi u sinagogi – da oni otkriju blizinu Božju. To je tako neobično da ljudi u sinagogi, koji se bave pismom, kojima je Božja riječ najvažnija i koji druge poučavaju kako doći do Boga – kad im Bog dođe blizu – bijesni si, ozlovoljeni su, imaju zatvoreno srce i ništa ne vide. Moguće je da promašimo i ne vidimo gdje je Bog. Moguće je da se držimo pravila, da drugima tumačimo, a realni stvarni život promjenjeni Božjom blizinom ne prepoznajemo i ne vidimo. To je nutarnji trenutak zatvorenog srca. Ozlovoljenost je nutarnja i teška bolest dobrih vjernika koji ne mogu prihvatiti da Bog drugima čini dobro, a da to nije po njihovoj mjeri.
Drugo što Isus ovim ozdravljenjem uči je slaviti Boga, uči nas kako se radovati tuđem dobru, uči nas radovati se kad Bog dođe u tuđi život, uči nas da se to i nas tiče, podučava nas kako Bog mijenja tuđe živote.
Treće zašto je ozdravio ovu ženu koja je fizička slika stida je da Isus pouči sve koji su tu da kad dođe Bog, nemoraš se ničega sramiti. Kad Bog dođe ti smiješ biti to što jesi i kad prihvatiš to što jesi odjedanput se možeš uspraviti i živjeti svoj život u punini.
Još jedan razlog zašto Isus ozdravlja je taj da daje svima onima koji su iznutra zapetljani i izmučeni da otkriju izlaz iz toga. U Knjizi o JonI, Jahvi nije bo problem obratiti pogansku Ninivu, nije mu bio problem da velika riba radi što Jahve hoće, nije mu bilo problem obratiti pogane mornare, ali mu je bio problem kako da njegovog prorok Jona povjeruje i raduje se dobru. I nije uspio. Bogu je puno lakše nekoga ozdraviti fizički nego li promjeniti srca vjernika koje imaju ozlovoljeno srce. Je li moje srce ozlovoljeno? Svaki dan se možemo testirati. Kad se nešto dobro dogodi, što se dogodi u mom srcu? Ako ikada osjetim da mi je drago što netko nije uspio, što prije traži način da iz toga izađeš.
Još jedna stvar zašto Isus ozdravlja je taj što ovaj svijet ima duhovnu stranu. Duhovna strana je Bog i njegov zakon. Duhovna strana je i ta da smo mi Abrahamova djeca. Duhovna strana je ta da u duhu postoji neprijatelj koji nas hoće zarobiti, ukrasti radost, zgrčiti u tijelu, koji nam hoće uzeti sposobnost radovanja s tuđim dobrom, koji nas hoće ozlovoljiti. Kad se netko približi Kristu, on postaje svjestan da nije samo materijalni svijet važan, nego da duhovni svijet igra veliku ulogu. Između duhovnog i materijalnog svijeta postoji emotivni svijet. To je još jedna važna lekcija: Isus ozdravlja da se otkrijemo kako se nositi sa svojim emocijama, da otkrijemo što sve leži u jednoj emociji, jer mi ih ne znamo čitati ni prepoznavati. Zato bi bilo dobro otvoriti Novi zavjet i čitati kratke tekstove i otkrivati koje se emocije skrivaju unutra, kad sam ih ja doživio i kako ih mogu iz odnosa s Bogom koristiti bolje za svoj život.
Sve ovo nam govori da škola o ozdravljenju je puno šira od pitanja je li netko bolestan ili zdrav. Ta škola se tiče cijelog duhovnog svijeta, naših ljudskih odnosa, naših podjela na one koje vode i upravljaju sinagogom ili religioznim prostorom, našeg odnosa s ljudima koji traže pomoć i nadasve našeg osobnog odnosa s Isusom Kristom. On je htio da gledajući u njega otkrijemo što je nama ljudima moguće, na koji način možemo svoj život graditi i organizirati.
Posljednja duhovna obnova
Posljednja duhovna obnova koju će fra Ante Vučković održati u Posušju zakazana je za 8. prosinca, na blagdan Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije.
radioposusje.ba (Tekst: Z. Pišković, foto: župa Posušje)
Najnovije vijesti
