Radioposusje
- 01.09.2019.

Ima knjiga, romana, pjesama…koje pročitate s lakoćom, uživate čitajući ih, a kad zatvorite posljednju stranicu knjige, nakon jednog dana ne sjećate se ni sadržaja, ni glavnog lika, ni naslova pjesme.
Ili u najboljem slučaju sjećanje na takvu knjigu traje dok ne pročitate novu. To se ne događa kada pročitate roman književnice Miljenke Koštro (rođena u Broćancu-Posušje, 1964.), znakovitog naslova „Biti Viktor“, njezino prvo prozno djelo, nakon objavljene tri zbirke poezije.
Kada po sparini i sveopćoj ljetnoj gužvi počnete čitati „Viktora“, čini vam se kako nećete brzo pročitati poveći roman (gotovo 300 stranica), podijeljen u četiri cjeline.
Međutim, čim pročitate Uvod teško je ostaviti knjigu, a kad je i ostavite ne možete prestati misliti o sadržaju pročitanog, posebice to ne mogu čitateljice i čitatelji koji obožavaju ljubavne priče, sretne ili nesretne, koje su se desetljećima prenosile usmenom predajom dok ih netko nije zapisao i tako ostadoše trajne.

PIŠE: Ljuba Đikić

„Biti Viktor“ je roman koji istodobno govori i o sretnoj i o nesretnoj ljubavi, ako takve ljubavi uopće postoje, o usputnoj koja može vratiti radost u srca nakon dugo godina, ili o pravoj, dugovitoj, a ne uzvraćenoj. Istina je da nema nesretnih ljubavi, jer tko iskreno ljubi uvijek je sretan, on ljubav nosi u sebi, u svome srcu.
Viktor je gluhonijem mladić, čovjek koji ljubav u srcu nosi,  s izgrađenim načinom komuniciranja s drugim ljudima, sa životinjama, s prirodom. Živi u svom svijetu, ali ne izoliran od drugih, štoviše, okružen je dragim ljudima, iako često voli biti sam, razgovarati sam sa sobom, a nakon punoljetnosti počinje i pisati svoje misli, osjećanja, zapažanja, svoje ljubavi…u Veliku bilježnicu.
„Svijet je klonuo žedan i gladan ljubavi, a ne kruha. Ljubav je dragulj jeftino prodan, jer srca su sve više slijepa, nijema, suha i gluha. Ljestve koje vode do istine i ljubavi postale su trule i opasne. Samo se hrabri ne plaše krenuti uz njih. O, Bože! Bože ohrabri hrabre i one druge“, piše u uvodu knjige i moto je njezinog sadržaja.
Kroz život gluhonijemog mladića Viktora opisan je život i stanje u živopisnom, turističkom dalmatinskom mjestu Zlatincu, koji je bogat kamenom, a kamen je obilježio Viktorov život: izvor mu je egzistencije i materijal u kojemu stvara umjetnička djela.
Od malena je zaljubljen u lijepu djevojčicu Paolu, kćerku bogatog susjeda. Iako je shvatio da mu ljubav nije i neće biti uzvraćena, u Viktorovom srcu ljubav prema Paoli stalno živi, pa i kad se ona udaje za drugoga, ostaje njegova ljubavna čežnja, nadahnuće za njegova umjetnička djela, u kamenu ili na platnu, jer Viktor ima i slikarskog dara.
Pokušavao se Viktor zaljubiti i približiti i drugim djevojkama, ali je sve to bilo daleko od ljubavi koju je gajio prema Paoli. Imao u mladosti avantura jer je mjesto vrvjelo od lijepih turistkinja, a u zrelim godinama imao je „stalnu“ vezu, djevojku čije mu je društvo odgovaralo, sve manje mu je godila samoća u praznoj kući nakon smrti roditelja.
Gluhonijemi Viktor je , čitamo to u njegovoj Big bilježnici, dva puta u životu sanjao da čuje, da nije gluh. Prvi put kad mu je majka bila na umoru, a on sanjao njezine oproštajne riječi, a drugi put je sanjao kako čuje opojni ptičji pjev i on želi uhvatiti pticu, zarobiti je.
Znakoviti su ti snove, nakon prvoga umire mu majka, a nakon drugoga sna pojavljuje se Klaudija(san o ptici), djevojka iz Austrije i otkriva Viktoru veliku tajnu: ona je njegova kćerka iz jedne davne ljetne avanture Viktora i njezine majke koja je sada na umoru, pa joj je otkrila tajnu. I koliko god je prvi san i smrt majke ražalostila Viktora, toliko je saznanje da ima kćerku unijelo radost u njegov život. Unatoč svojim nedostacima Viktor nikada nije gubio nadu u ljepše sutra, u buđenje vedrog jutra, pa kroz cijeli roman Viktor je čovjek nade, i na kraju Viktor-pobjednik!
Uz ovih nekoliko bitnih naglasaka iz života gluhonijemog junaka, autorica je vješto ispreplela poetične opise prirode u primorskom mjestu, prikazala karaktere ljudi koji tu žive, sa svim njihovim manama i vrlinama, običaje, odnose između roditelja i djece, stanje u društvu, u zajednici, beskrupulozno bogaćenje jednih na račun drugih (gazda na račun radnika), bahatost koja biva kažnjena (Marcel, Paolin muž), poslušnost i strpljivost žena prikazana kroz lik Paole…

Dok čitate roman imate osjećaj kako vam autorica viri kroz prozor, zaviruje u dušu, šeta oko vaše kuće, toliko su uvjerljivi i živopisni njezini opisi Zlatinca kako vam se čini da bi ga lako prepoznali u nekom od dalmatinskih gradića. Uz sve to, autorica Miljenka Koštro, bilo kao naratorica ili kroz Viktorove zapise u Velikoj bilježnici, duboko razmišlja o smislu života, a njegovoj ljepoti, ali i prolaznosti ovozemaljskoj i vječnosti onoga ljepšeg svijeta, a sve to potkrijepljeno narodnim mudrostima, poslovicama, izrekama.
Recenzenti u stručnom mišljenju o romanu „Biti Viktor“ nisu oskudijevali u pohvalama romana i preporuke čitateljima kako ga uistinu vrijedi pročitati, a mi  potpisujemo ovo drugo: uistinu vrijedi pročitati prvi roman književnice Miljenke Koštro „Biti Viktor“, koji vas neće ostaviti ravnodušnima i teško ćete zaboraviti Viktora i sadržaj knjige, prije će biti da ćete mu se češće vraćati.
U Veliku bilježnicu gluhonijemi Viktor zapisuje svoj drugi san, poetičnim riječima koji se lijepe na srce, razgaljuju dušu:
„Ptičica! Kako mi lijepo pjeva? U mom uhu pjev ptice, pjesma radosti. Odleti, pa se vrati, kucne na prozor, pa opet cvrkut, tako lagano, tako spontano, iskreno. Žuti mjesec je i dalje sve nadgledao svojim zaprepaštenim pogledom. Ja i dalje spavam i uživam, a ptičica pjeva. Jedinstvo raznolikosti stapa se u zaigranom trenutku, kroz ugodan i neprimjetan dijalog…U sedam navrata kao u sedam valova, pjevala mi je. U jednom trenutku htio sam dohvatiti pticu. Nisam uspio. Ona je odletjela. Trgnuo sam se iz sna, zbunjen i preplašen“.

(Knjigu je izdala „Imotska krajina“ Imotski, uz sunakladništvo Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne Mostar i HKD“Napredak“ Posušje.)

www.tomislavnews.com