Danas je 29. obljetnica osnutka HVO-a. Hrvatsko vijeće obrane je bilo oružana snaga i najviše izvršno i upravno tijelo Hrvatske Republike Bosne i Hercegovine te glavna oružana snaga Hrvta u Bosni i Hercegovini za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Osnovan je 8. travnja 1992. što se slavi kao Dan utemeljenja HVO-a. Govoreći o okolnostima osnutka HVO-a, Vlado Džoić, voditelj Odjela za branitelje HVO-a i Domovinski rat Hrvatskog narodnog sabora Bosne i Hercegovine je za naš radio kazao da Hrvati u Bosni i Hercegovini u stanju općeg napada nisu imali drugi izbor nego samoorganizirati se. „Hrvatski narod i Bosna i Hercegovina bili su suočeni s agresijom na Bosnu i Hercegovinu. Brutalan napad na selo Ravno ubrzao je formiranje kriznih stožera u svim mjestima gdje su živjeli Hrvati. Napadom na Republiku Hrvatsku bilo je jasno da će se agresija proširiti i na Bosnu i Hercegovinu. Upravo zbog nezaštićenosti hrvatskog naroda i nemogućnosti djelovanja tadašnjeg predsjedništva Bosne i Hercegovine, raspada obrambenog sustava i ostavljanja hrvatskog naroda kao nezaštićenog, navelo je tadašnje vodstvo Hrvatske Republike Herceg Bosne da donese odluku o utemeljenju Hrvatskog vijeća obrane. To je pokazalo političku zrelost hrvatskog naroda i njegova političkog vodstva da se hrvatski narod organizirano obrani. HVO je legalna oružna sila hrvatskog naroda s ciljem obrane Hrvata ali i svih drugih koji su živjeli na prostorima gdje je djelovao HVO“, kazao je Džoić.
Postrojbe koje su formirane u općinskim područjima, odlukom o osnivanju HVO-a su zaokružene u jednu cjelinu, kazao je Džoić. „Godine 1992. općinske postrojbe HVO-a bile su uvezane kroz četiri operativne zone: Jugoistočna Hercegovina, Sjeverozapadna Hercegovina, Središnja Bosna i Posavina, da bi već do kraja 1992. Godine oni prerasli u zborna područja Mostar, Tomislavgrad, Vitez i Orašje. Razvoj ratnih zbivanja i potreba za manevarskim i operativnim postrojbama u oslobađanju okupiranih dijelova BiH već je dovela do formiranja četiriju gardijskih brigada, a dotadašnje općinske brigade preustrojem se prevode u domobranske pukovnije i bojne, ustrojene na lokalnom principu. Gardijske brigade, kao profesionalni dio HVO-a, popunjavaju se već prekaljenim braniteljima iz dotadašnjih brigada, a ali imamo primjere prelaska cijelih ratnih postrojbi koje su poslije činile okosnicu u svim daljnjim ratnim aktivnostima gardijskih brigada. Blistavo izvedene akcije i pobjede kroz ratne operacije: Čagalj, Zima, Cincar, Oluja, Ljeto, Maestral, Južni potez, Skok 1 i 2, ali i kroz mnoge druge blistave i maestralne pobjede, postrojbe HVO-a stvorile su pretpostavke za potpisivanje Daytonskog mirovnog sporazuma, koji je zaustavio rat u BiH. Možemo se reći kako je osnivanje HVO-a značilo slobodu i opstojnost hrvatskog naroda, ali i izravno utjecalo na spas BiH ili, bolje reći, da nije bilo HVO-a, ne bi bilo ni BiH i tu činjenicu svi moraju prihvatiti u Bosni i Hercegovini“, kazao je Džoić.
Zasigurno je bilo područja u BiH gdje je zbog nespremnosti, jačine protivnika i okretanja ratne sreće HVO podbacio, dok je u drugim područjima žestoka obrana HVO-a postala gotovo legendarna. Je li se moglo napraviti više, možda i je, no Džoić je istaknuo da u okolnostima u kojima se Hrvatski narod našao, HVO je i više nego dobro odgovorio. „Moramo gledati vrijeme i početak 1992. godine. Hrvatski narod je bio nespreman, nenaoružan s malo vojnog znanja, a s druge strane je imao organiziranu JNA koja je daleko bolje bila opremljena, brojnija, tehnički nadmoćnija, tako da je negdje teško bilo parirati tim snagama. Teško je danas govoriti je li se negdje bolje mogla pripremiti obrana, mislim da je. No, ne želim se vraćati u to vrijeme na taj način. Mogu samo reći da su hrvatski branitelji svojim herojstvom, pokazanim domoljubljem i željom da ostanu na svome neutralizirali sve te prednosti neprijatelja i na kraju pobijedili. Kad vidimo da je prostor gdje je HVO bio slabo organiziran ili ga nije bilo, vidimo da tamo Hrvata danas nema. Razlozi su možda i u ratnom protjerivanju, masovnim zločinima nad Hrvatima i uništavanju hrvatske imovine, ali u svakom slučaju gdje je hrvatski narod bio organiziran kroz HVO, danas tamo Hrvati žive u punom kapacitetu“, kazao je Džoić zaključivši da je gledano s današnjeg stajališta HVO u potpunosti ispunio zadaću zbog koje je i bio formiran.
Danas je na djelu sotonizacija HVO-a, ali i hrvatskog vojnika. Prečesto imamo dojam da bošnjačka žrtva vrijedi više o hrvaske, prečesto čujemo laž da je HVO srušio Stari most, potpuno iskrivljeno nameće nam se epitet udruženog zločinačkog podhvata, hrvatski branitelj susreće se na sudovima Bosne i Hercegovine s znatno težim uvijetima nego bošnjački. „Nažalost, nama pripadnicima HVO-a nije lako slušati sve te objede i napade na HVO. Nažalost, veliki broj presuda za ratne zločine, uključujući i one haaške, u svojim izrekama sadrži i političke formulacije te je nedopustivo da se presude koriste i za politička razračunavanja, ali i to je naša surova svakodnevica gdje se ne biraju politička sredstva u političkom obračunu s hrvatskim narodom. Mi smo posebno nezadovoljni dvostrukim kriterijima suda u Bosni i Hercegovini gdje se pripadnicima Armije BiH sudi se po bivšem SFRJ zakonu, koji je značajno blaži, a pripadnicima HVO-a sudi se po novom zakonu BiH, koji je drastično stroži, pa za posljedicu imamo brojne oslobađajuće presude i značajno manje kazne pripadnicima Armije BiH nego pripadnicima HVO-a. Sotoniziranje i nazivanje UZPom jednostavno ne stoji. UZP ne možemo prihvatiti. Haška presuda se odnosi na samo nekoliko mjeseci 1993. godine i na samo šest općina gdje je djelovao HVO.
Postavljam pitanje što je s 1992. 1994. i 1995. godinom. Jesu li zaboravljene aktivnosti HVO-a 1992. godine jer je HVO te godine skoro na svim prostorima na sebe preuzeo obranu i bio štit od agresija kako na hrvatski, tako i na bošnjački narod. Je li se zaboravila 1994. godina i splitski sporazum poslije kojega smo zajedno s postrojbama Armije išli u oslobađanje Bosne i Hercegovine. Mislim da se to olako prešućuje, da se haška presuda iskrivljuje. Što je s preko dvadeset općina gdje se uopće ne spominje nikakav problem s postrojbama Hrvatskog vijeća obrane. Mi smo stvarno razočarani ovakvim sotoniziranjem. Bojim se da je to sotoniziranje Hrvata praktično jedan obračun , minimiziranje uloge hrvatskog naroda i HVO-a u obrani i opstojnosti Bosne i Hercegovine. Oni koji to čine, čine nepravdu, iskrivljuju povijest o Domovinskom ratu i neće s takvim ponašanjem doprinijeti da ova zemlja bude bolja, da bude demokratski uređena onako kako smo je vidjeli kada smo krenuli u rat“, kazao je Džoić još jedno naglašavajući da je neosporna činjenica, ona koja ne smije biti zaboravljena ta da nije bilo HVO-A, danas ne bi bilo Bosne i Hercegovine.
No, imamo li danas mehanizme da se odupremo sotiniziranju HVO-A kroz djelovanje Hrvatskog narodnog sabora, da ne bi u miru izgubili ono što smo izborili u ratu, Vlado Džoić, voditelj Odjela za branitelje HVO-a i Domovinski rat Hrvatskog narodnog sabora Bosne i Hercegovine je kazao da ključ na koji se danas stalno vraćamo je izmjena Izbornog zakona. „ Teško je se oduprijeti većini koju Bošnjaci imaju u parlamentima. Naši politički predstavnici ispred Hrvatskog narodnog sabora vode žestoku političku borbu za ravnopravnost hrvatskog naroda. Jedan od prvih koraka je izmjena Izbornog zakona koji će omogućiti legitimno političko predstavljanje Hrvata na svim razinama. Hrvatski narodni sabor ustrajat će na izmjenama Izbornog zakona, ali onda i na svim drugim reformama koje su ovoj zemlji potrebne“, kazao je Džoić.
Vraćajući se na ratni put HVO-a, Džoić je kazao da je teško istaknuti nekoliko legendarnih trenutaka. Njega kao branitelja vežu sjećanja na veliko zajedništvo, odlučnost, hrabrost svakog branitelja bez ikakvog iskustva s ratovanjem.
Tamo gdje nije bilo HVO-a tamo ni Hrvata više nema. Da nije bilo HVO-a, ne bi bilo ni Bosne i Hercegovine – najčešće je što čujemo kada govorimo o vrijednosti HVO-a.
Radioposusje.ba
