Međunarodni dan osoba s invaliditetom obilježen je 3. prosinca. Cilj obilježavanja ovoga dana je senzibilizirati javnost na prisutnost osoba s teškoćama u razvoju u zajednici i probleme s kojima se svakodnevno susreću, ali s naglaskom na mogućnosti kojima raspolažu.
Kada je u pitanju život osoba s teškoćama u razvoju na prostoru naše županije, veliku ulogu igra dom za djecu s poteškoćama u tjelesnom i psihičkom razvoju „Marija – naša nada“ koji je smješten u Širokom Brijegu, ali otvoren i za skrb za korisnike s područja cijele naše županije.
Preko 200 korisnika iz svih krajeva ŽZH
Dom za djecu s poteškoćama u tjelesnom i psihičkom razvoju „Marija – naša nada“ mjesto je čestog boravka, a za mnoge i svakodnevnog onih koji imaju djecu s teškoćama u razvoju. I tako je sve od 2004. godine kada je dom pokrenut. Ispočetka s određenim brojem korisnika i s određenim uslugama, s vremenom se koliko god je mogao, prilagođavao se potrebama zajednice u kojoj je djelovao, kazao je za naš radio ravnatelj doma Mario Karačić. „U samom početku naša primarna djelatnost je bila dnevna skrb za djecu s poteškoćama u razvoju i u malom broju ambulatni tretmani za djecu s teškoćama u razvoju. S vremenom smo vidjeli da se povećava broj potreba za ambulantnim tretmanom tako da je povećan broj tretmana na ambulatnoj usluzi. Isto tako smo uveli neurorazvojni tretman za ranu intervenciju“, kazao je ravnatelj Karačić. Istaknuo da je u početku dom imao oko 40 do 50 korisnika, ali da je do danas taj broj narastao do preko 200 korisnika u različitim uslugama koje dom pruža. „Danas u sklopu naše primarne usluge, a to je dnevni boravak djece s teškoćama u razvoju imamo i radionice za mlade odrasle osobe s poteškoćama u razvoju. Radionica je pokrenuta s ciljem da onoj djeci koja napune 18 godina, jer je bilo zamišljeno da dom bude za djecu do 18 godina, ipak nakon punoljetnosti ostanu u radu našega centra kroz radnu terapiju. Oni pripremaju razne rukotvorine, uglavnom zahvalnice za vjenčanja što su ljudi baš prepoznali, pa i imamo dosta posla“, kazao je ravnatelj Mario Karačić.
Različite usluge su korisnicima na raspolaganju kazao nam je ravnatelj Karačić i u tom smislu dom funkcionira na iznimno dobroj razini. No, problem koji uvijek stoji tu negdje blizu je - izvor financiranja. Dom, naime nema stalni izvor financiranja i uvelike ovise o različitim vrstama donacija u čije se prikupljanje upuštaju svake godine iznova. „U zadnjih četiri ili pet godina nemamo problema, ali poučeni nekim ranijim iskustvima, vrlo brzo se nešto može okrenuti naopako. I to nam je grč. Svake godine krećemo iznova u prikupljanje donacija, kontaktiramo donatore, lokalne zajednice, tvrtke... Naša velika želja je da imamo stabilan proračun za osnovne potrebe, a za projekte svakako stalno tražimo i dobivamo grantove kroz projekte“, kazao je Karačić.
Dom trenutno ima 25 zaposlenika koji se na različite načine brinu o njegovom funkciniranju. Tu je dakle i preko 200 korisnika koji u različitim vremenima i na različite načine koriste usluge doma. Može li bolje, naravno da može, stava je ravnatelj Marin Karačić. Upravo zato, dom od nedavno u svojoj usluzi ima patronažnu skrb za svoje korisnike. „U suradnji s Udrugom „Otac“ iz Mostara koja je finacirala nabavku automobila u te svrhe, pokrenuli ovu incijativu patronažne skrbi koja je bila i 2014. godine. Uhodavamo se pomalo, jer radimo s postojećim kadrom našega doma. Mislim da će ovo biti jako dobra stvar za naše korisnike“, kazao je Karačić.
Ivana Petrušić: Obaveza i uloga odgajatelja je da podrži puni potencijal svakog djeteta
No, korisnicima doma prvi su u fokusu stručni suradnici. Odgajatelji i druge strodne struke iz područja socijalne zaštite rade u ovom domu. Oni su prve osobe s kojima surađuju osobe s teškoćama u razvoju i njihove obitelji. Da je lako, nije, ali rad s osobama s teškoćama uvijek je prije posla poziv. Ivana Petrušić u Domu je odgajatelj već 14 godina, a za ovaj posao je kazala da definitivno ima detaljne karakteristike koje znače uspješan rad. „Obaveza i uloga odgajatelja je da podrži puni potencijal svakog djeteta, polazeći od njegovog uzrasta, mogućnosti i potreba, a uzimajući u obzir ciljeve postavljene u planu i programu. Također, odgajatelj treba zadovoljiti i potrebe za ljubavlju, sigurnošću, igrom i zabavom“, kazala nam je Ivana Petrušić. Izazova u radu s djecom s teškoćama u razvoju također ima. „Najveći izazov su odstupanja u ponašanju koja imaju utjecaj i na drugu djecu koja su dio odgojno – obrazovne skupine“, kazala nam je Ivana.
Martina Ćorić: Uvijek je najljepši osjećaj kada se nađe način koji odgovara i djetetu i roditelju
Među stručnim osobljem je terapeut Martina Ćorić. Njezin posao je pak isključivo rad jedan na jedan s djetetom, koji pored djeteta uključuje koordinaciju drugih stručnjaka s kojima djete radi, ali i djetetove obitelji. I ona je otkrila koji su njoj najveći izazovi u radu s djecom s poteškoćama u razvoju. „Najveći izazov je voditi koordinaciju između roditelja koji ima neka svoja očekivanja i emocije. S druge strane, kao stručnjaci, brinemo se idemo li u pravom smjeru i koordiniramo s drugim stručnjacima koji rade s djetetom. Uvijek je najljepši osjećaj kada se nađe način koji odgovara i djetetu i roditelju, a pogotovo kada se karton zaključi. No, nekada su ljestvice visoko postavljene i ne ide kako smo očekivali, onda očekujemo da pomognemo roditelju da prihvati, da mu pomognemo da se lakše nosi sa svime. Danas je život izazovan u svakoj sferi, ali ove su baš zahtjevne“, kazala je terapeutkinja Martina Ćorić. Upravo suradnja na relaciji stručnih suradnika i roditelja djece s teškoćama u razvoju je ključ dobrog napretka. Jer nije samo djete s teškoćama u razvoju okolnost rezervirana samo na njega, nego je i okolnost cijele njegove obitelji.
Usprkos svemu i svim izazovima, rad s djecom s poteškoćama u razvoju ima bezbroj prednosti. I za Ivanu i Martinu, taj rad im je donio isključivo lijepa iskustva i priliku za osobni rast. „Rad u centru me je upotpunio, unaprijeđujemo i proširujemo znanje i st ime želimo još više pomoći djeci, da su sretni, zadovoljni i dajući im srce puno ljubavi“, kazala namje Ivana Petrušić. „Svaki put kada dobijete novo dijete, vaše emocije su kao da ste na početku. Morate pratiti i razumjeti i dijete i roditelja, kominicirati s liječničkim timom... Sve je to velika odgovornost, ali s druge strane, kada se nakon pola godine vidi neki napredak, to je u biti ono što nas drži na ovom radnom mjestu“, kazala je Martina Ćorić.
Razumijevanje i prihvaćanje ključno
Osobe s teškoćama u razvoju su osobe koje imaju dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja, koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprječavati njihovo puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima. Stoga je važno „staviti se u cipele“ onih koji trajno ili povremeno trebaju našu pomoć kako bismo ih bolje razumjeli i shvatili nužnost prilagodbi svakodnevnim aktivnostima. Kad su već tu teškoće na koje nismo mogli utjecati, onda utječimo da se smanje prepreke koje im suvremeno društvo postavlja.
Radioposusje.ba (Z. Pišković, G. Grubišić)
Najnovije vijesti
